Proverbs 7

1Sine, čuvaj riječi moje, i zapovijesti moje sahrani kod sebe. 2Čuvaj zapovijesti moje i bićeš živ, i nauku moju kao zjenicu očiju svojih. 3Priveži ih sebi na prste, napiši ih na ploči srca svojega.

4Reci mudrosti: sestra si mi; i prijateljicom zovi razboritost, 5Da bi te čuvala od žene tuđe, od tuđinke, koja laska riječima.

6Jer s prozora doma svojega kroz rešetku gledah, 7I vidjeh među ludima, opazih među djecom bezumna mladića,

8Koji iđaše ulicom pokraj ugla njezina, i koračaše putem ka kući njezinoj, 9U sumrak, uveče, kad se unoća i smrče;

10A gle, srete ga žena u odijelu kurvinskom i lukava srca, 11Plaha i pusta, kojoj noge ne mogu stajati kod kuće, 12Sad na polju, sad na ulici, kod svakoga ugla vrebaše.

13I uhvati ga, i poljubi ga, i bezobrazno reče mu: 14Imam žrtve zahvalne, danas izvrših zavjete svoje; 15Zato ti izidoh na susret da te tražim, i nađoh te.

16Nastrla sam odar svoj pokrivačima vezenijem i prostirkama Misirskim. 17Okadila sam postelju svoju smirnom, alojem i cimetom. 18Hajde da se opijamo ljubavlju do zore, da se veselimo milovanjem.

19Jer mi muž nije kod kuće, otišao je na put daljni, 20Uzeo je sa sobom tobolac novčani, vratiće se kući u određeni dan. 21Navrati ga mnogim riječima, glatkim usnama odvuče ga.

22Otide za njom odmah kao što vo ide na klanje i kao bezumnik u puto da bude karan, 23Dokle mu strijela ne probije jetru, kao što ptica leti u zamku ne znajući da joj je o život.

24Zato dakle, djeco, poslušajte me, i pazite na riječi usta mojih. 25Nemoj da zastranjuje srce tvoje ne putove njezine, nemoj lutati po stazama njezinijem.

26Jer je mnoge ranila i oborila, i mnogo je onijeh koje je sve pobila. Kuća je njezina put pakleni koji vodi u klijeti smrtne.

27